Iako se iz knjižnica stalno čuje glas za poticanje čitanja, od 15. listopada do 15. studenog njegovi slogani i njegovi programi podižu te decibele na najjače, zazivajući sa svih strana i iz svih dijelova naše zemlje jednu od najljepših svetkovina na svijetu – čitanje.
Manifestacija Mjesec hrvatske knjige sastoji se od središnjih programa koji se održavaju na razini cijele zemlje (program svečanog otvorenja i zatvaranja manifestacije, Nacionalni kviz za poticanje čitanja, obilježavanje Dana hrvatskih knjižnica, Čitateljski maraton, BookTube, storytelling večer, speed dating s knjižničarom ili knjižničarkom i dr.) te programa koji se organiziraju lokalno, a u njima sudjeluju različite ustanove, prije svega knjižnice sa suradnicima i partnerima.
Svake godine Programski odbor odabere i amasadora ili ambasadoricu ove manifestacije. Ove godine za ambasadoricu je izabrana Maja Lesinger, ravnateljica Knjižnice i čitaonice Grada Preloga. Njezin proslov ovogodišnjem događanju prenosimo u cjelosti:
U početku bijaše glinena pločica.
I pločica se, naravno, razbila – jer pločice uvijek padaju baš na onaj dio gdje piše najvažniji podatak.
U tom je trenutku nastao prvi knjižničar: osoba s dovoljno strpljenja da spoji krhotine, složi ih po redu i kaže: „Evo, ovo sad ima smisla. Ali bi imalo još više smisla da ta pločica i sve ostale budu posložene po abecednom redu…“
I tako je započela povijest knjižničarstva – tiha epopeja u kojoj se svaka pločica, svitak, knjiga ili informacija vraćala u red, katalog i smisao.
Od tada knjižničari koračaju smiono kroz povijest. Spašavali su svitke koje su moljci smatrali švedskim stolom, preživjeli poplavu knjiga iz tiskarskog stroja, smirivali paniku nakon prve radiodrame, slušali vapaje o tome kako će ih televizija izbrisati… Na sve to samo su slegnuli ramenima i pričekali reklame. Kad su računala pokušala zavladati svijetom, pretvorili su ih u kataloge i izvore korisnih informacija. Kad su tableti i e-knjige objavili smrt papiru, knjižničari su ih hladnokrvno ušutkali – uvrstili u fond i katalogizirali. Statistike ih u međuvremenu stalno svrstavaju u ugrožene vrste. Nestat će, postati suvišni, biti zamijenjeni sintetičkim verzijama. Ali knjižničari su i dalje tu. Jer kad god statistika kaže da se struci piše loše, knjižničari to uredno zabilježe, spreme u ladicu i nastave dalje s radom – smijući se brojkama u lice. Strojevi i nove tehnologije za knjižničare uvijek su samo epizodna bitka u njihovu velikom knjižničarskom epu.
Njihove supermoći možda ne uključuju sposobnost leta, nadljudsku fizičku snagu ili laserske zrake koje im sjaje iz očiju, ali apsolutno graniče s nadnaravnim. Knjižničar može riješiti složeni online upit, organizirati aktivnosti za cijeli Mjesec hrvatske knjige, objašnjavati starijem gospodinu kako radi tražilica, obrisati nos djetetu koje se rasplakalo, štambiljati datum u knjigu nekom tinejdžeru koji je upravo taj naslov pronašao na BookToku i pritom stajati na jednoj nozi, dok drugom pridržava vrata gospođi koja izlazi iz knjižnice. Sve to odrađuje s osmijehom i nevjerojatnim mirom, jer riječ je o sasvim običnom danu, i to prije pauze, u ponedjeljak.
Ovo nije pretjerivanje, a ako niste uvjereni, evo primjera njihove svemoći. Oni imaju sposobnost svođenja cijelog života, svijeta i svemira na jednu jedinu brojku. Kako? To je vječna tajna knjižničarskog ceha, odmah uz odgovor na pitanje gdje se nalazi knjiga s plavim koricama i gdje je nestala druga čarapa iz para u vešmašini.
Knjižnice su gorjele, padale, dizale se iz pepela. Fondovi su nestajali, vraćali se, bili cenzurirani, mijenjali oblik i svrhu, ali knjižničari su ostajali. Uvijek uporni, uvijek spremni preživjeti sve – od moljaca do umjetne inteligencije. Oni su besmrtni čuvari znanja, oni koji znaju pronaći odgovore i prije nego što postavimo pitanje. I upravo zato, tko drugi nego knjižničar zna mudro odabrati? Ovogodišnji slogan Mjeseca hrvatske knjige glasi Odabrali knjižničari jer kada knjižničar odabere, nema algoritma, stroja ni statistike koja to može nadmašiti i osporiti. A korisnici mogu biti mirni – u knjižnici su uvijek u sigurnim rukama onih koji već tisućama godina prkose zaboravu i kaosu te usavršavaju tehnike čitanja misli.
Zato, kada svijet preživi još jednu apokalipsu i opet završi na glinenim pločicama, netko će ih i dalje slagati, popisivati i čuvati. I taj netko imat će isto ime kao i na početku – knjižničar.
